Jezik / Language:
 
Share:
spašavanje-života-u-ratnim-sarajevskim-bolnicama
19 Februar 2016
Analiza

Spašavanje života u ratnim sarajevskim bolnicama

Džana Brkanić BIRN BiH Sarajevo

Tokom najduže opsade jednog grada u modernoj historiji, izloženi granatiranju i snajperskom djelovanju, doktori i medicinsko osoblje spasili su oko 50.000 ranjenih Sarajlija.

U tri sarajevske bolnice, ljekari i medicinsko osoblje su radili bez struje, vode, hrane i osnovnih materijala. Najteže im je bilo kada su bili veliki masakri.

“Sjećam se jednog od prvih masakara, koji je bio u ulici Vase Miskina. Odjednom je došao veliki broj pacijenata... Teško je odlučiti kome prići....”, kazao je doktor Faruk Kulenović, koji je tokom rata radio na Klinici za ortopediju i traumatologiju.

Veliki masakri su bili na pijaci Markale, Dobrinji, dok su ljudi čekali pred Pivarom u redu za vodu ili kada su se djeca igrala ispred zgrade...

Sarajevski ljekari i medicinsko osoblje, strahujući za vlastite i živote svojih porodica, nekada danima nisu išli kući, nego su, izmišljajući i dovijajući se na razne načine, spašavali živote svojih sugrađana.

Opsada Sarajeva trajala je 1.425 dana. Građani su skoro svakodnevno bili izloženi granatiranju, snajperisanju i terorisanju. Samo u nekadašnjoj Vojnoj, danas Općoj bolnici “Prim. dr. Abdulah Nakaš” bilo je 13.000 velikih urgentnih zahvata.

Osim ove, ranjenicima su životi spašavani u nekadašnjoj dobrinjskoj ambulanti, koja je u ratu pretvorena u bolnicu, kao i u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu – Koševo.

Muamer Sijerčić ranjen je u Aerodromskom Naselju i pomoć mu je ukazana u Dobrinjskoj bolnici.

“Operisali su me u prijemnom odjeljenju jer je sala bila zauzeta. Radili su mi s lokalnom anestezijom, koja je dobra dok ne dotaknu kost. Kad dotaknu kost, bolovi su užasni”, rekao je Sijerčić.

Rad pod svijećama

Doktor iz Dobrinjske ratne bolnice Youssef Hajira je pojasnio da su prve operacije rađene pod svijećama, stomatološkim instrumentima jer nije bilo hirurških.

“Nekoliko ljekara koji su se našli tu i sedam ili osam sestara i medicinskih tehničara, držali su svijeće dok sam ja golim rukama zaustavljao krvarenje, zbrinjavao te ljude”, kazao je Hajira, dodavši da je nekada i spavao u bolnici.

Medicinska sestra iz Dobrinjske bolnice Sadeta Dervišević je rekla da na početku nisu imali ni anestezije za amputacije.

“Sjećam se dobro pacijenta kojem su amputirani prst i uho. Od tog tupog skalpela prst je skakao jer se nije mogao fino odsjeći. Ne može se uho odsjeći bez anestezije. Naživo se sve radilo”, kazala je Dervišević.

Dunja Gelineo-Kajević je ranjena zajedno sa još osmero djece na Dobrinji. Nakon ukazane prve pomoći, morala je biti prebačena na Koševo zbog rane na kičmi. Vožnja od Dobrinje do Koševa je bila izuzetno riskantna jer je prolazila preko takozvane “magistrale smrti”.

Po izrazima ljekara i drugih koji su bili oko nje, Gelineo-Kajević je zaključivala šta se dešava i u kakvom je stanju.

“Sjećam se kao kroz maglu, a nisam izgubila svijest, da su nas dovezli pred Centar urgentne medicine i istovaraju nas... Bili su pažljivi, ali to je bila rutina. Odvezli su me na rendgen”, rekla je Gelineo-Kajević, istaknuvši da joj je najviše u sjećanju ostao miris iz bolnice koji je bio prouzrokovan nedostatkom vode.

Baš taj problem posebno je istaknuo doktor Kulenović. Pojasnio je da je u nekim trenucima bilo oko 50 pacijenata i sve je bilo krvavo, a sve se moralo očistiti da idući ranjenici to ne zateknu.

Također je kazao da su, zbog nedostatka struje i energenata, u zimu 1993. godine operisali i na minus 19 stepeni. Doktori su bili u džemperima, a pacijenti “gotovo smrznuti”.

Sadik Baždarević je ranjen na brdu Mojmilo i prevezen u tadašnju Vojnu bolnicu. Pojasnio je da nije osjetio bol, već toplinu krvi koja se cijedila niz noge.

“Glavna arterija je bila oštećena. Noga je bila savijena pod 90 stepeni i počela je plaviti. Doktor Abdulah Nakaš, kada je to vidio, odmah je rekao: ‘Sutra prvi u salu.’ Izvršili su prvu operaciju, ali se nije moglo očistiti... Sestra me je navečer vozila u kolicima i vrisnula. Odmah su kroz hodnike i u salu.... Više se ničeg ne sjećam”, ispričao je Baždarević.

Kada se probudio, pojasnio je, pitao je medicinsku sestru da li su mu odsjekli nogu, a ona je samo slegnula ramenima.

“Nakaš mi je rekao da mi se borio za život, a ne za nogu”, kazao je Baždarević, istaknuvši da je jako zahvalan što je ostao živ.

Fiksator na biciklu

S nedostatkom vode, struje i energenata, kazao je doktor Šuhrija Đozić, susreli su se i u Vojnoj bolnici.

“Enes Baralić je nabavio neku cisternu pa smo nasuli vodu iza bolnice. Nabavili smo neki agregat i koristili da možemo ući u operacionu salu kad su velike operacije, a uvečer smo previjanja rana radili pod svijećama”, kazao je Đozić.

Tokom ratnog perioda, oko 80 posto povreda se odnosilo na ekstremitete. Kako je vrijeme odmicalo, nestale su zalihe fiksatora. Doktori Đozić i Raib Saliefendić te inžinjer Enes Baralić su napravili nacrt fiksatora, koji se ubrzo počeo proizvoditi i razvoziti na biciklu po Sarajevu, ali i u druge gradove.

“Jedna djevojčica od sedam ili osam godina je donesena da joj amputiram nogu. Bila je uzrasta moje kćerke. Borio sam se svim silama da tu nogu ne amputiram. Stavio sam tri fiksatora na te njene nožice. Uspio sam je spasiti”, rekao je Đozić.

Sarajevski ratni fiksator donio je njegovim idejnim tvorcima niz domaćih i međunarodnih priznanja, između ostalih i Šestoaprilsku nagrada Grada Sarajeva.

Tokom rata u sve tri bolnice radilo se u smjenama po 24 sata. Međutim, kad su bili masakri, onda su ostajali i puno duže.

“Davali smo pomoć našim sugrađanima i vojsci... Dešavalo nam se kada je masakr, učestalo pucanje i dovlače nam ranjenike, a mi gledamo hoćemo li prepoznati našu djecu po tenama ili jakni”, kazala je Dervišević.

Zbog posla, ljekarima se znalo desiti da doručkuju oko jedan iza ponoći. A ponekad su i pacijentima kuhali hranu.

Sijerčić je rekao da ga je strašno dirnulo kada su mu napravili pizzu. “Pravu pizzu sa žutim sirom, koji nisam probao godinu dana, gauda ili edamer, šunka, paradajz pire... I sada mi je to najbolja pizza u životu koju sam pojeo”, kazao je Sijerčić.

I pored svih problema s kojima su bili suočeni, ljekari, medicinsko osoblje, ali i pacijenti u sarajevskim bolnicama bili su izloženi i granatiranju. Traumatološka klinika u Sarajevu, kako je rekao Kulenović, 25 puta je direktno pogođena.

Ljekari su pacijente na svojim rukama snosili u podrume, kako bi ih zaštitili od ponovnog ranjavanja ili ubijanja. Doktor Đozić se prisjetio kako je pacijent Muzafer – koji je imao 17 godina, a bila mu je amputirana noga – pogođen dok je ležao na bolničkom krevetu.

“Najednom je nešto stravično puklo u sobi. Mahinalno sam se sagnuo, a taj Muzafer kaže: ‘Doktore, mene pogodi u glavu.’ Pogledam, kad poče curiti krv niz nosnice. Izvukli smo tog pacijenta, operisali ga... Preživio je”, rekao je Đozić.

Kao komentar na sve te ratne događaje, Đozić je kratko kazao: “Ne ponovilo se.”


Share:
comments powered by Disqus

Povezano sa ovim člankom

Gradovi