Jezik / Language:
 
Share:
prijedorski-članci-smrti
29 Maj 2015
Analiza

Prijedorski članci smrti

Amer Jahić BIRN BiH Sarajevo

“Kozarski vjesnik” je u ljeto 1992. godine objavio da je prijedorski doktor Osman Mahmuljin svjesno pogrešno liječio kolegu Živka Dukića, koji je prethodno doživio infarkt.

“Umjesto da odmah po dolasku doktora Dukića, kod koga se na urađenom snimku jasno vidio akutni infarkt, uradi ono što se obavezno činilo u takvim slučajevima, doktor Mahmuljin povlači poteze koji bi sigurno začudili i najveće medicinske laike, a kamoli medicinsko osoblje”, navodi se u članku pod nazivom “Preživio sve terapije”.

Također stoji da “morfij, kojeg je bilo u dovoljnim količinama, nije stigao do bolesnog kardiologa, a negdje na putu do odjela zagubio se i kisik”.

“Umjesto da mu ubrza rad srca, doktor Mahmuljin čini upravo suprotno”, piše u izvještaju neimenovanog autora.

Prema članku, Dukić je ostao živ samo zato što mu je u pomoć pritekla doktorica Radojka Elenkov i prekinula terapiju.

Nusret Sivac, koji je bio dobar prijatelj s Mahmuljinom, kaže da ovaj članak uopće nije tačan jer je “Osman bio jedan čestit, pošten čovjek i sposoban ljekar”.

“To što su oni uradili – najgrublje i najprljavije ocrnili su nekoga – to je ubilo Osmana Mahmuljina”, smatra Sivac.

Istaknuti građani Prijedora nesrpske nacionalnosti bili su na meti “Kozarskog vjesnika” i Radija Prijedor.

Sivac, koji je tada radio u dopisništvu Televizije Sarajevo, kaže da su istaknute ličnosti, tako što su izmišljani pojedini segmenti, “prikazivane kao monstrumi”.

Šuti i trpi

Dobri komšijski odnosi između građana Prijedora različitih etničkih pripadnosti urušavaju se u ljeto 1991. godine. Nusretova sestra, Nusreta Sivac, koja je radila kao sutkinja u Prijedoru, prisjeća se zategnutih odnosa među građanima.

“Znate, počeli su ljudi već dijeliti se, diskutovati jedni s drugima. Bilo je napeto otkako je rat u Hrvatskoj počeo”, kaže ona.

U to vrijeme “pucaju” dogovori Stranke demokratske akcije (SDA) i Srpske demokratske stranke (SDS), a nakon što su srpske snage zauzele odašiljač na obližnjoj Kozari, program Televizije Sarajevo zamijenile su emisije iz Banje Luke i Beograda.

U tim emisijama, kako se moglo čuti na svjedočenjima Prijedorčana u Haškom tribunalu, političari SDS-a su govorili kako Srbi žele sačuvati Jugoslaviju, dok je drugi žele uništiti.

U Tribunalu se moglo čuti i o medijskim izvještajima o masakru nad Srbima u Drugom svjetskom ratu, te da se srpsko stanovništvo mora naoružati kako ne bi došlo do ponavljanja historije.

S druge strane, u medijima je nesrpsko stanovništvo nazivano pogrdnim imenima, pa su ljudi, suočeni sa strahom, počeli napuštati Prijedor.

“To je bilo vrijeme velikih iščekivanja, vrijeme u kojem smo svi čekali da se nešto dogodi. To se i dogodilo krajem aprila 1992. godine, kada su Srbi klasičnim vojno-policijskim pučem svrgnuli legalne predstavnike vlasti”, kaže Sivac.

Srpska strana je nasilno preuzela vlast u noći sa 29. na 30. april. Na Radiju Prijedor emitovan je proglas nove vlasti. Poručeno je da “na ovim našim pitomim kozarskim prostorima ne smije nikada više biti rata i pokolja, ruševina i paljevina, zgarišta i jauka”.

“Zato je neophodno da ostanemo mirni, razumni, da živimo i radimo, uspostavimo normalne životne i radne tokove koje je narušila jednopartijska i jednonacionalna vlast Stranke demokratske akcije”, emitovano je na radiju.

Ipak, poslije preuzimanja vlasti, život u Prijedoru promijenjen je zauvijek.

“Mi smo bili građani drugog reda i morali smo da šutimo, trpimo i da gledamo šta se događa u gradu”, kaže Nusret Sivac, koji u tom periodu prestaje raditi.

Otkaz je uručen i njegovoj sestri, kao i drugima. Radio Prijedor obavijestio je 31. maja nesrpsko stanovništvo da okače bijele zastave i nose bijele trake kada se kreću po gradu.

Kretanje po gradu Nusret Sivac je sveo na minimum. U sjećanju mu je, kako kaže, ostao susret s frizerkom, koju je vidio u uniformi i opasanu s dvije bombe.

“Pitam ja: ‘Slavo, šta je to?’ Kaže: ‘Ovo je da više Srbi ne dožive ono što su doživjeli 1942. godine na Kozari’”, prisjeća se Nusret.

“Zločinac opšte prakse”

U Haškom tribunalu je Ivo Atlija ispričao kako je na Radiju Prijedor objavljeno da je doktor Mirsad Mujadžić srpskim ženama ubrizgavao injekcije kako bi samo rađale žensku djecu i tako smanjio natalitet.

O doktoru Mujadžiću i “Kozarski vjesnik” objavljuje članak s naslovom “Zločinac opšte prakse”. U tekstu se navodi kako je Mujadžić, koji je bio predsjednik SDA, doprinio stradanju nesrpskog stanovništva u Kozarcu, Hambarinama i drugim prijedorskim naseljima.

Prijedorski mediji optužili su i doktora Željka Sikoru “da izaziva abortuse kod Srpkinja koje nose mušku djecu i kastrira muške bebe roditelja srpske nacionalnosti”.

Ove medijske navode Haški sud je ocijenio kao “bezočne laži”.

Mjesec dana nakon što je preuzeta vlast, formirani su logori Omarska, Keraterm i Trnopolje.

Početkom juna 1992. godine, Sivac greškom biva odveden u Omarsku. Umjesto njega trebala je biti dovedena sestra Nusreta. Pušten je, a ona je zatvorena. Poslije nekoliko dana, Sivac je odveden u policiju, gdje je zatekao doktora Mahmuljina i druge osobe.

“Najviše su tukli doktora Osmana Mahmuljina. On je bio, maltene, u nesvijesti, njemu je bila slomljena ruka. Poslije toga su nas ubacili u ‘maricu’ i odveli u logor Omarska”, kaže Sivac.

U prijedorskim logorima muškarci su mučeni, mnogi ubijeni, dok su djevojke i žene silovane. Izdanja “Kozarskog vjesnika” dostavljana su u logore. Sivac smatra da su stražarima članci bili materijal za optužbe, dok su logoraši o kojima se pisalo bili svjesni da propaganda vodi ka njihovoj likvidaciji.

Doktor Mujadžić nije bio zatvoren. Krio se u šumama dok nije pobjegao u Bihać. Njegove kolege Mahmuljin i Sikora nisu preživjeli prijedorske logore. Prema kazivanju Nusrete Sivac, napisi “Kozarskog vjesnika” doprinijeli su ubistvima ljudi u logorima. Nusreta ne zna da li su napisi bili jedini razlog za ubistva, ali ističe da su “pomogli i poticali svakakve zločine”.

I o njoj se pisalo da je bila uključena u organizaciju napada s ciljem rušenja srpske vlasti.

“Sreća, to nije izišlo dok sam ja boravila u logoru ili u Prijedoru. Ko zna kako bih i ja završila”, kaže Nusreta.

Njen brat ističe da su u medijima falsifikovane biografije poznatih osoba, kao što su profesor Muhamed Čehajić, doktor Eso Sadiković i nekadašnji sportista Dedo Crnalić.

“Ko god je prozvan u ‘Kozarskom vjesniku’ i na Radiju Prijedor 1992. godine, on je likvidiran”, dodaje Nusret.

Oko 3.000 ljudi je ubijeno u Prijedoru. Danas je to grad s najviše osuđenih ratnih zločinaca. Ni jedan novinar nije optužen zbog podstrekivanja na ratne zločine.

Share:
comments powered by Disqus

Povezano sa ovim člankom

Gradovi