Jezik / Language:
 
Share:
pravna-analiza-neizravna-cenzura-i-obesmišljavanje-sudskog-postupka
24 Maj 2012
Analiza

Pravna analiza: Neizravna cenzura i obesmišljavanje sudskog postupka

BIRN BiH
“U julu 1995. godine, na poziciji predsjednika Republike i vrhovnog komandanta vojske i policije, i kao dio organizovanog zločinačkog poduhvata zajedno sa S.M. i drugim, koji su bili na pozicijama komandanata i glavnih oficira vojske i policije Republike, optuženi R.K. je podsticao, naređivao i izvršio djela genocida u općini S, što je rezultiralo smrću oko 8.000 osoba: E.K., A.B., itd…”
Ovako bi, nakon što se posljednja uputa o anonimizaciji sudskih presuda Suda BiH počne primjenjivati, mogla izgledati hipotetička presuda Radovanu Karadžiću, koji je, kao predsjednik i vrhovni komandant vojske i policije Republike Srpske, učestvovao u organizovanom zločinačkom poduhvatu sa Slobodanom Miloševićem i drugima koji su bili na pozicijama šefova vojske i policije Republike Srbije.

Niko ko bude pročitao gornju hipotetičku presudu neće moći dešifrovati gdje se tačno genocid desio i koje institucije su učestvovale u istom, a žrtve će napokon biti izbrisane kako iz historijskog, tako i iz sjećanja javnosti.

Uputa Suda BiH (u daljnjem tekstu Uputa) o “načinu anonimizacije sudskih odluka, audio/video zapisa ročišta i drugog informativnog sadržaja”, koja je izdata 21. marta ove godine, propisuje pravila anonimizacije.

Po toj Uputi (paragraf II), imena i prezimena svih uključenih će biti zamijenjena inicijalima ili inicijalima sa brojevima u slučaju da se radi o više osoba. Nazivi privatnih pravnih subjekata će biti zamijenjeni prvim slovom naziva kompanije, zajedno sa skraćenicom koja označava njihov pravni status (npr. “Klas, društvo s ograničenom odgovornošću” postaje “K d.o.o.”), dok će nazivi javnih institucija biti zamijenjeni generičkim nazivom institucije (npr. “Općina Srebrenica” postaje “Općina S”, dok “Ministarstvo pravde” postaje “Ministarstvo”).

Također, Pravilnik Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Pravilnik) o “ostvarivanju pristupa informacijama pod kontrolom suda i saradnji sa zajednicom” od 20. marta godine, de facto strogo ograničava pristup informacijama o ročištima online, u video ili audio obliku.

Pravilnik propisuje rokove i postupak za odlučivanje o zahtjevima za pravo pristupa informacijama od strane medija ili zainteresovanih strana. Odluka u gotovo svim slučajevima se donosi od strane suca koji predsjedava ročištem, odnosno od predsjedavajućeg suca u slučaju suđenja od strane sudskih vijeća, na način koji čak i teoretski čini pravilan prijenos informacija javnosti ili strankama nemogućim i nepravovremenim, te stoga rezultira neizravnom cenzurom.

Naprimjer, član 13. (3) Pravilnika omogućuje, u hitnim slučajevima, izdavanje audio i video zapisa dijelova suđenja od samo deset minuta materijala, nakon što je materijal koji je anonimiziran i uređen od strane predmetnog suca, odnosno predsjednika vijeća u slučaju sudskih vijeća.

Čudan primjer  

Ipak, važno je napomenuti da anonimizacija nije potpuno nepoznata praksa među državama koje su članice Vijeća Evrope u slučajevima kada je to potrebno i Evropska konvencija o ljudskim pravima i temeljnim slobodama (u daljnjem tekstu: Konvencija), u članu 6(1) prepoznaje da javnost i mediji mogu biti isključeni sa ročišta zbog specifičnih razloga.

Ipak, anonimizacija, kako što je naređena Uputom i Pravilnikom Suda BiH, čini se čudnim primjerom koji je u suprotnosti s praksom Evropskog suda za ljudska prava, posebno uzimajući u obzir da će se primijeniti na suđenja za ratne zločine, “etničko čišćenje” i genocid, kao najteže od svih masovnih zločina.

Ni Direktiva niti Pravilnik ne daju razloge za anonimiziranje koji su u skladu s iznimkama navedenim u članu 6(1). Umjesto toga, kao pravne osnove za Uputu i Pravilnik, Sud navodi član 11(g) Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH 49/09”, sa izmjenama i dopunama), koji reguliše odgovornosti predsjednika Suda i daje ovlasti predsjedniku Suda za rukovođenje radom zaposlenika Suda, citirajući kao dodatak član 1(3) Pravilnika o postupanju Suda, koji propisuje da predsjednik Suda može donijeti određene interne akte kojima se uređuju prava i dužnosti sudaca.

Prema medijskim izvorima, dodatno komplikovanje neodređenog legaliteta izdavanja kako Upute, tako i Pravilnika, djelomično je potaknuto Informacijom Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (VSTV, kvazipravosudno tijelo koje reguliše rad svih sudova u Bosni i Hercegovini), koja je proslijeđena svim sudovima u BiH.

Informacija je prenijela Mišljenje Agencije za zaštitu ličnih podataka BiH (organ uprave) u vezi sa objavljivanjem ličnih podataka sudionika suđenja. Niti Informacija niti Mišljenje nisu dostupni na web stranicama VSTV-a ili Agencije.

Kao što je ranije rečeno, anonimizacija ponekad može biti opravdana, posebno u slučajevima kada postoji dovoljno razloga za pretpostavku da prijevremeno objavljivanje informacija može dovesti do nepotrebnog pritiska na sudionike u postupku ili ih možda čak izložiti različitim vrstama društvenog izopćenja, neprimjerenog medijskog pritiska ili uznemiravanja. Ali, ako se Uputa i Pravilnik primjenjuju u slučajevima ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida, to, u najmanju ruku, krši niz ustavnih i međunarodnih zakonskih odredbi.

Prvo, primjena će prekršiti član 10. (sloboda izražavanja) Evropske konvencije o ljudskim pravima, koja se, prema Aneksu IV Dejtonskog mirovnog sporazuma (Ustav Bosne i Hercegovine), direktno primjenjuje u BiH i ima prednost nad bilo kojim drugim zakonom (vidi član II(2) Ustava).

Drugo, Uputa i Pravilnik krše niz međunarodnih konvencija koje su dijelovi Ustava (vidi Aneks I Ustava), a posebno član 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (ICCPR), koji garantuje djelotvorni pravni lijek žrtvama kaznenih djela. Konačno, Uputa i Pravilnik pobijaju cijelu svrhu postojanja Suda BiH, te Odjela za ratne zločine, koji je ovlašten od Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY) za procesuiranje ratnih zločina koji su počinjeni na teritoriji BiH, s ciljem otkrivanja istine o sukobu, sprečavanja budućih počinjenja sličnih kaznenih djela, omogućavanja pravnog lijeka za žrtve i doprinosa pomirenju u regiji.

Nadgledanje pravilnog informiranja

U smislu kršenja Evropske konvencije o ljudskim pravima, Uputa i Pravilnik krše član 10. Konvencije, koji garantuje slobodu izražavanja, posebno za štampane medije i nevladine organizacije, što u ovom slučaju znači i za organizacije žrtava rata kao i organizacije za ljudska prava koje služe kao javni „monitori“ suđenja.

Povlašteni tretman štampe čak i u fazama koje prethode suđenju, kao što su istrage, gdje su tajnost i anonimizacija redovna pojava, prepoznat je od Evropskog suda za ljudska prava već u 1990. godini u slučaju Weber protiv Švicarske (presuda od 22. maja 1990., Serija A, broj 177). U tom slučaju, Evropski sud za ljudska prava je presudio da dio sudskog postupka koji je vođen u tajnosti, a što je rezultiralo presudom za klevetu novinaru zbog kršenja tajnosti istrage tokom konferencije za novinare, predstavlja kršenje člana 10.

Međutim, još važnije jeste da je u nedavnom slučaju HCLU (Unija za civilne slobode Mađarske) protiv Mađarske (presuda od 14. 07. 2009.) Evropski sud za ljudska prava snažno potvrdio prava štampanih medija i nevladinih organizacija za pristup državnim dokumentima i dobijanje informacija u vezi s njihovim radom.

U tom slučaju, nakon što je Ustavni sud Mađarske odbio objaviti pritužbu koju je Sudu podnio član mađarskog parlamenta, a koji je tražio ustavnu kontrolu nekih nedavnih izmjena i dopuna mađarskog Krivičnog zakona, Evropski sud za ljudska prava je utvrdio da “monopol na informacije Ustavnog suda tako predstavlja oblik cenzure”, te je zaključio da miješanje nije bilo potrebno. Stav 27. ove presude se doslovno može primijeniti na Uputu i Pravilnik Suda BiH:

“S obzirom na interes zaštićen članom 10., zakon ne može dopustiti proizvoljna ograničenja koja mogu postati oblik neizravne cenzure ako vlast kreira prepreke u vezi sa prikupljanjem informacija. Naprimjer, potonja aktivnost je bitan pripremni korak u novinarstvu i to je neodvojiv, zaštićeni dio slobode medija (...)

Funkcija štampe uključuje stvaranje foruma za javnu raspravu. Međutim, realizacija ove funkcije nije ograničena samo na medije ili profesionalne novinare. U ovom slučaju, priprema foruma za javnu raspravu je provedena od strane nevladine organizacije. Za svrhu aktivnosti podnositelja prijave se stoga može reći da je esencijalan element javne debate.

Sud je u više navrata priznao važan doprinos civilnog društva raspravama o javnim poslovima (...) Podnosilac zahtjeva je organizacija za ljudska prava koja ima više ciljeva, uključujući i one koji se tiču zaštite slobode informisanja. Stoga se može okarakterizirati kao ‘nadglednik’ u ime društva, isto kao što je to i štampa (...) U takvim okolnostima, Sud je zadovoljan da njegove aktivnosti garantuju sličnu zaštitu kakvu novinarima pruža Konvencija.”

Ne treba imati previše mašte kako bi se vidjelo da organizacije koje predstavljaju žrtve zločina, medijske kuće koje izvještavaju sa suđenja za ratne zločine, kao i nevladine organizacije potpadaju pod ovu, i ranije donesene odluke o srodnim presedanima.

Kao što je već navedeno, Uputa i Pravilnik također krše niz međunarodnih konvencija koje su dijelovi Ustava (vidi Aneks I Ustava), ali posebno člana 2. ICCPR-a, koji garantuje djelotvorni pravni lijek za žrtve zločina. Dokument Temeljna načela i smjernice Ujedinjenih nacija o pravu na pravni lijek i zadovoljštinu za žrtve teških kršenja međunarodnih ljudskih prava i teških kršenja međunarodnog humanitarnog prava, Rezolucija usvojena od strane Generalne skupštine A/RES/60/147 16. decembra 2005. (Van Boven / Bassiouni načela), koji se jednim dijelom oslanja na član 2. ICCPR-a, i koji je prepoznat u paragrafu VII, odjeljak 11 (c), prava žrtava na pravne lijekove, uključuje, između ostalog, i pristup relevantnim informacijama koje se tiču kršenja i mehanizme reparacije.

Konačno, primjena Upute i Pravilnika je suprotna cijeloj svrsi suđenja za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocida. Ideja osnivanja međunarodnih i nacionalnih sudova za ratne zločine jeste – ili bi barem trebala biti – da omogući pravni lijek za žrtve dodjeljujući im puni pristup informacijama o smrti i patnji njihovih najmilijih, kako bi se tako barem djelomično obnovilo njihovo dostojanstvo i kako bi se njihov glas čuo tokom procesa; kako bi se spriječile buduće slične pojave, posebno genocid i zločini protiv čovječnosti, obrazovanjem široke javnosti u vezi s takvim događajima; te kako bi se rasvijetlila prošlost. Primjena Upute i Pravilnika Suda BiH u sadašnjem obliku je suprotna ovoj namjeri, te je jasan primjer samonanesenog poraza.

Uostalom, presuda koja navodi da je “Holokaust organizovao A.H. zapovijedajući vojskom i ministarstvima u općinama A., T., D. i drugim”, jeste prilično besmislena.

Dr. Asim Jusić je predavač komparativnog i međunarodnog prava na Američkom univerzitetu u BiH.

Share:
comments powered by Disqus