Jezik / Language:
 
Share:
karadžić-heroj-u-rodnom-selu
22 Mart 2016
Reportaža

Karadžić – heroj u rodnom selu

Dušica Tomović BIRN Petnjica, Crna Gora

U izolovanom selu Petnjica u planinama na zapadu Crne Gore, oko 110 kilometara od Podgorice, rođen je Radovan Karadžić. Iako sada ima 70 godina i čeka presudu za genocid i druge zločine u BiH, za mještane Petnjice, koji se svi prezivaju Karadžić, on je heroj, pametan dječak sa sela koji je otišao u grad i činio dobra djela.

Simeon Karadžić živi u Petnjici. Ima 65 godina i u penziji je. Za rođaka Radovana kaže da je “dobar čovjek” i da je činio sve što bi svi oni u odbrani prijatelja Srba.

Ostali mještani Petnjice ne žele da pričaju, ali vjeruju Karadžiću, koji tvrdi da je nevin.

Haški tribunal će u četvrtak, 24. marta, izreći presudu Radovanu Karadžiću, prvom predsjedniku Republike Srpske, koji je optužen za genocid u Srebrenici i još sedam bosanskohercegovačkih opština, terorisanje građana Sarajeva, progon Muslimana i Hrvata i uzimanje pripadnika mirovnih snaga Ujedinjenih nacija (UN) za taoce.

Tužilaštvo u Haagu je za Radovana zatražilo dugotrajni zatvor.

“Vrlo je bolno ono što oni kažu”, govori Simeon, odbijajući optužbe protiv čovjeka sa kojim se igrao kao dijete.

Svi u selu dijele prezime Karadžić i niko nije sretan kada vidi novinare. Simeon kaže da je mještanima “muka od novinara”.

Desetine novinara je posjetilo selo, koje ima nekoliko kuća – od kojih su tri samo stalno naseljene.

Većina seljana odbija da govori o ratnoj istoriji bivšeg lidera bosanskih Srba. Neki kažu da nisu sigurni da li su novinari koji dolaze zaista novinari ili obavještajci, a sve zbog brojnih pripadnika službi za provedbu zakona koji su dolazili u Petnjicu, u vrijeme kada je Karadžić više od 12 godina bio u bijegu.

U to vrijeme, dosta dugo se spekuliralo da se Karadžić krije u planinskoj pećini u blizini sela, zbog čega je do 2008. godine, kada je uhapšen u Beogradu, crnogorska policija često posjećivala to područje.

“Neki od njih su dolazili jer su htjeli uzeti pet miliona dolara, koliko je bilo ponuđeno za njegovu glavu (od Sjedinjenih Američkih Država)”, kaže ljutito jedan seljanin, koji se predstavio kao rođak Karadžića, odbijajući dati svoje ime.

“Ponosan sam što se prezivam Karadžić. Ovo je plemićka porodica – od nje su proizašle vojvode i ratnici, pisci, heroji”, ističe on.

Sin odsutnog oca

Radovan Karadžić je rođen 19. juna 1945. godine u Petnjici, od roditelja Vuka i Jovanke Karadžić. Dok je bio mali, otac mu je bio u zatvoru zbog svojih aktivnosti tokom Drugog svjetskog rata. Naime, otac mu je bio pripadnik četnika, koji su se borili i protiv nacističkog okupatora i protiv Titovih partizana.

Njegov otac je proveo u zatvoru veći dio ranog djetinjstva svoga sina. Mještani u Petnjici pričaju da ga je Vuko prvi put vidio kada je Radovan imao pet godina.

Mladi Radovan je bio pametan, vaspitan i zgodan, kaže Simeon: “Bio je lijep kao jabuka.”

Jednom je Radovanova majka Jovanka Karadžić opisala svog sina kao lojalnog i velikog radnika koji joj je pomagao kod kuće i u polju. Rekla je da je bio ozbiljan dječak, pun poštovanja prema starijima i da je pomagao svojim prijateljima iz škole u domaćim zadaćama.

Jovanka je umrla 2005. godine. Sahranjena je u Nikšiću, gdje se 1950-ih porodica preselila i gdje su Radovan i njegova dva brata pohađali osnovnu školu.

Njegov brat Luka je bio poštar u Nikšiću, a zatim se početkom 1990-ih preselio u Beograd, u vrijeme kada je Radovan, koji je diplomirao medicinu i radio kao psihijatar, ušao u politiku sa nacionalističkom Srpskom demokratskom strankom (SDS) u Sarajevu. Njegov drugi brat Raco i danas živi u Podgorici.

Karadžićevi rođaci u Petnjici pokazuju nam kuću u kojoj je rođen Radovan.

...
Danas je to ruševina, ali pored nje još uvijek stoji netaknuta kuća njegovog ujaka, u kojoj je on provodio ljeta dok je bio student.

Radovan je htio renovirati kuću, kako priča Simeon, ali je rat omeo njegove planove.

“Često sam ga posjećivao u Sarajevu, spavao u njegovom stanu. Pomogao je svima koliko je mogao. Posebno dok je radio u bolnici”, kaže on.

Pjesnik i psihijatar

Na zidu u Simeonovoj kući visi porodično stablo koje datira iz 1642. godine, sa stotinama imena na njemu. On ističe jedan centralni lik, koji je u direktnoj vezi s njegovim rođakom – Vuka Karadžića, poznatog srpskog pisaca iz 19. stoljeća koji je izradio sistem fonetike koja je bila temelj srpsko-hrvatskog jezika.

“Radovan je naslijedio njegov književni talenat”, kaže nam Simeon. Pored toga što je bio psihijatar, Karadžić je bio i plodan pjesnik. “To je razlog zašto smo ovdje izgradili mjesto za dvogodišnji međunarodni književni festival ‘Karadžić’”, dodaje on.

Simeon također pokazuje malu crkvu koja je sagrađena u 13. stoljeću i groblje gdje su sahranjeni samo Karadžići.

Ali on ne pominje da je otac Radovana Karadžića protjeran od njegove porodice nakon što je optužen za silovanje i ubistvo rođaka, i da je njegov djed ubio komšiju u raspravi zbog ukradenog vola.

Možda da bi pobjegao od svega ovoga, Karadžić, pametan student, napušta Crnu Goru i odlazi za Sarajevo.

U Sarajevo dolazi da živi 1960. godine. Tu studira medicinu i upoznaje Ljiljanu Zelen, kojom se tri godine kasnije i oženio.

Karadžić se volio družiti sa umjetnicima, piscima i intelektualcima. Nakon što je diplomirao 1968. godine, kada je Evropa bila zahvaćena studentskim protestima, on je predvodio studentske demonstracije u Sarajevu.

S krova Filozofskog fakulteta održao je elokventan govor sa srpskim nacionalističkim prizvukom.

Književnu stipendiju Univerziteta Columbia u New Yorku osvojio je 1974. godine, gdje je naučio da tečno govori engleski jezik. Međutim, on odbija da ovaj jezik govori u sudu u Haagu. “Neću da se branim NATO jezikom”, rekao je on.

Simeon takođe smatra da je sud u Haagu pristrasan u slučaju protiv Karadžića.

“U njegovom slučaju, oni ne mogu biti objektivni. Sud je izmišljen zbog Srba. Zašto samo Srbe krive za ono što se dešavalo? Bilo je ubijanja na sve strane”, ističe on.

Kaže da vjeruje da je odluka o osudi njegovog rođaka donesena prije nego što je suđenje i počelo: “Presuda će biti samo pročitana 24. marta – ona je donijeta prije 20 godina.”

Share:
comments powered by Disqus