Jezik / Language:
 
Share:
justice-report-istraživanje-neriješena-ubistva-banjalučkih-hrvata
26 April 2007
Analiza

Neriješena ubistva banjalučkih Hrvata

BIRN BiH
Banjalučki biskup dr. Franjo Komarica tvrdi da je tokom rata ubijeno na desetine civila na području Banjalučke biskupije, a da do dana sniko nije kažnjen. Iako počinioci u velikom broju slučajeva nisu pronađeni, ostali su oni koji su pažljivo zapisivali podatke o ovim zločinima i koji nisu spremni sve zaboraviti.

U banjalučkom naselju Petrićevac 7. oktobra 1992. godine u vlastitoj kući ubijen je Miroslav Malić. Nedugo zatim, 1. novembra 1992. godine, također u vlastitoj kući, u banjalučkom naselju Barlovac, napadnut je i mučen Jozo Anušić. Mjesec dana kasnije, preminuo je od posljedica zadobijenih povreda. Krajem iste godine, prve ratne u Bosni i Hercegovini, 15.decembra, također u porodičnoj kući u Banjoj Luci, u naselju Petrićevac, ubijeni su Borka i Marko Jerković.

Prema podacima koje je prikupila Banjalučka biskupija, na području grada Banja Luka, od avgusta 1991. do decembra 1995.godine ubijeno je sedamdeset građana hrvatske nacionalnosti.
Iz istog izvora Justice Report saznaje da su se u toku rata, na širem području opštine Banja Luka, pored ubistava dešavali i drugi zločini protiv civila Hrvata: prijetnje, otpuštanja s posla, protjerivanja iz kuća i stanova, upućivanje na radnu obavezu, rušenje katoličkih crkava i samostana i progon stanovništva...

Šesnaest godina od prvih zabilježenih zločina i dvanaest godina od okončanja rata u Bosni i Hercegovini, i dalje se šuti o ubistvima i zlostavljanjima hrvatskog stanovništva u Banjoj Luci.
Okružno tužilaštvo u Banjoj Luci do sada je za zločine nad nesrpskim stanovništvom počinjene na cijeloj teritoriji 14 opština podiglo ukupno šest optužnica.

Civilne vlasti u tom gradu s početka devedesetih nisu reagovale na molbe vjerskih zvaničnika da im pomognu i zaštite hrvatske civile. Banjalučki biskup Franjo Komarica u izjavi za Justice Report podsjeća da je na području Banjalučke biskupije u toku rata ubijeno 420 civila.

“Neshvatljivo je da je tako veliki broj civila ubijen usvojim kućama, da je 95 posto katolika protjerano, a da se, nažalost,već jedanaest godina to prešućuje. Onda se samo možemo zapitati kuda ide ovaj grad, ova regija”, kaže Komarica.

I u Okružnom tužilaštvu u Banjoj Luci kažu da im je poznato da je oko 500 civila nesrpske nacionalnosti ubijeno tokom rata, ali i da nema istraga. Zamjenik okružnog tužioca u ovom gradu za Justice Report otkriva da istrage nisu vođene, i teško da će biti, jer je “neko 1999. godine naredio da se unište svi predmeti ubistava vođeni po NN počiniocu”.

Radi se o slučajevima u kojima su zločini prijavljeni, ali identitet počinilaca nije poznat. U nemalom broju slučajeva žrtve su nesrpske nacionalnosti. Ko je izdao naredbu da se ti dokumenti unište, i da li je ona zaista ispoštovana, nismo uspjeli otkriti.

PISMA BEZ ODGOVORA

Zločini koji su se desili nad nesrpskim stanovništvom u Banjoj Luci predmet su nekoliko optužnica pred Tribunalom u Hagu. Između ostalog, zločini u ovom gradu spominju se u optužnicama protiv Biljane Plavšić, Momčila Krajišnika, Radoslava Brđanina te Stanislava Župljanina, koji je još u bijegu.

Prema navodima iz ovih optužnica, Srpska demokratska stranka (SDS) početkom devedesetih godina je u BiH počela raditi na stvaranju odvojenog srpskog entiteta. U jesen 1991. godine formirana je Autonomna regija Krajina (ARK), koja je, između ostalog, obuhvatala i Banju Luku.

Prema činjenicama dokazanim u Haagu, 24. oktobra 1991. godine konstituisana je Skupština srpskog naroda u BiH, u kojoj je dominirao SDS, da bi 9. januara 1992. ova skupština usvojila deklaraciju o proglašenju Srpske Republike BiH. Prema deklaraciji, teritorija ove republike obuhvatala je “područja srpskih autonomnih regija i oblasti i drugih srpskih etničkih cjelinau BiH”. U avgustu, 12., promijenjen je naziv i proglašena Republika Srpska. Početkom 1992. godine osnovano je i zasebno ministarstvo unutrašnjih poslova, na čijem čelu je bio Mićo Stanišić, a osnovani su Centri službe bezbjednosti (CSB) i to u Banjoj Luci, Trebinju, Doboju, dijelu Sarajeva te Bijeljini.

Stojan Župljanin, danas haški bjegunac, imenovan je za načelnika CSB-a Banja Luka. Župljanin je kasnije imenovan i za jednog od članova Kriznog štaba Banja Luka, koji je osnovan u maju iste godine. Članovi Kriznog štaba bili su i gradonačelnik Banje Luke Predrag Radić, direktor Kliničkog centra Radoslav Vukić, Vojo Kuprešanin. Haškim presudama je također utvrđeno da su se policijske snage od samog osnivanja smatrale oružanim snagama unutar RS-a.

Od aprila do decembra 1992. godine, snage MUP-a i Vojske Republike Srpske (VRS), zajedno sa Teritorijalnom odbranom (TO) i paravojnim formacijama, povele su kampanju razoružavanja nesrpskog stanovništva. Kampanja je provedena pod izlikom da se vodi akcija protiv “muslimanskih i hrvatskih ekstremista”. Ova kampanja je nerijetko bila izlika i za napadena civile i njihova naselja koja su bila pod kontrolom srpskih vlasti, što se dešavalo i u Banjoj Luci.

Biskup Franjo Komarica, i pored pritisaka koji su vršeni na njega i teških uslova života, nije želio ostaviti svoje župljane (vjernike), koji su svakodnevno u biskupiju stizali sa vijestima o ubistvima i fizičkim napadima. Nemoćan da ih zaštiti, dr. Franjo Komarica uputio je, počevši od maja 1992. godine, na desetine pisama predstavnicima lokalnih vlasti, čelnicima Republike Srpske, predstavnicima Srpske pravoslavne crkve i mnogobrojnim međunarodnim zvaničnicima, upozoravajući ih na teror koji su pripadnici vojske i policije Republike Srpske vršili nad hrvatskim stanovništvom.

Prva pisma uputio je u maju 1992. godine. U jednom od njih, upućenom tadašnjem gradonačelniku Banje Luke Predragu Radiću, spominje napad na župnika i župni pastoralni centar u župi Banja Luka – Budžak. Kako nam je rekao biskup Komarica, ni župnik ni časne sestre nisu ubijeni, madaon vjeruje da je to bio cilj napada.

“Ovo obraćanje shvatite kao izraz moje duboke zabrinutosti, žaljenja i prosvjeda što je ponovo došlo do oružanog napada na katoličkog župnika i župni pastoralni centar u Dervišima, na periferiji našeg grada”, stoji u pismu koje je biskup dao na uvid Justice Reportu.

Komarica u tom pismu piše da je i sam bio na mjestu događaja, te kako smatra da nema nikakve sumnje da su “počinitelji ovog nedjela željeli ubiti stanovnike župnog pastoralnog centra”.
Biskup u pismu moli gradonačelnika da “poduzme odgovarajuće akcije kako bi se onemogućili vinovnici ovih nemilih ekscesa”, te da pokuša smiriti rastuće tenzije.

Predrag Radić, tadašnji gradonačelnik Banje Luke, nije odgovorio biskupu Komarici, ni tada niti niz puta kasnije kada je reagovao nakon napada na Hrvate i katoličku crkvu, koji su postali svakodnevni u toku 1992. godine. Na isti način ponašala se i policija, ostajući nijema na biskupova pisana upozorenja.

Biskup Komarica u septembru prve ratne godine pišei načelniku CSB-a Stojanu Župljaninu, današnjem haškom bjeguncu.
“Vama bi moralo biti poznato i da na teritoriji pod Vašom kompetencijom naoružane uniformirane osobe provode strahovite pljačke (rušenje civilnih objekata, kuća, imovine…) u mnogim selima nastanjenim katoličkim stanovništvom, koje se nema čime braniti, nego najčešće bježe glavom bez obzira, upravo kao progonjene divlje životinje”, upozoravao je biskup.

U istom pismu, također dostupnom novinarki Justice Reporta, biskup upozorava na napade na Caritas i osoblje ove humanitarne organizacije, te konstatuje da je policija bila “polu ili potpuno nezainteresovana” da riješi ili rasvijetli zločine koji su prijavljeni.

“Svakodnevno mi se mnogi moji vjernici, kada uspiju doći do mene, jadaju da su nesigurni na vlastitim ognjištima, a mnogi drugi me telefonom zovu i traže da ih zaštitim od pljačke i ugrožavanja života”, završava u pismu biskup Franjo Komarica.

Suočen sa činjenicom da lokalne vlasti u Banjoj Luci ne mogu ili ne žele da poduzmu mjere kako bi spriječile nasilje i ubistva Hrvata, biskup Komarica pomoć traži i od predstavnika vlasti Republike Srpske, te 11.maja 1993. godine piše današnjem državnom ombudsmanu za ljudska prava, tada potpredsjedniku Vlade RS-a dr. Vitomiru Popoviću.

U ovom pismu biskup šalje spisak imena Hrvata ubijenih u banjalučkom naselju Petrićevac.

1. Barušić Jovo, (crkveni odbornik) ubijen 26. travnja 1993. u svojoj kući; prije njega u svojim su kućama ubijeni:
2. Jerković Marko, 15. prosinca 1992.
3. Jerković Borka, 15. prosinca 1992.
4. Kezić Adolf, ubijen 14. travnja 1993.
5. Anto Josipović, 8. siječnja 1993.
6. Marić Miroslav, ubijen 7. listopada 1992.godine“...

Ni Popović nije odgovorio biskupu. Nakon 14 godina,Vitomir Popović za Justice Report je potvrdio da je primao pisma od biskupa, kao i da je znao da su ih dobijali drugi visoki zvaničnici RS-a.

“No ja, kao potpredsjednik Vlade nadležan za unutrašnju politiku, nisam imao pod kontrolom ni vojsku ni policiju i nisam mogao ništa učiniti da spriječim napade na Hrvate”, kaže Popović danas, dodajući da je biskupu u toku rata “pomagao tamo gdje je to bilo moguće”.

Državni ombudsman za ljudska prava također tvrdi da su policija i istražne sudije tokom rata izlazili na uviđaje nakon svake dojave o ubistvima u Banjoj Luci i da su “radili svoj posao”. Kada su u pitanju ostali funkcioneri iz ratnog perioda kojima se Komarica obraćao, odgovore zašto nisu reagovali na njegova upozorenja nemamo od koga dobiti.

Ratni gradonačelnik Banje Luke Predrag Radić preminuo je 2006. godine; Župljanin, protiv kojeg je Haag podigao optužnicu, kao i Radovan Karadžić, u bjekstvu je; Momčilo Krajišnik, ratni predsjednik Narodne skupštine RS-a, nepravomoćno je pred Haškim tribunalom osuđen za ratne zločine počinjene u BiH.

SVAKODNEVNI STRAH

Na ubistva civila hrvatske nacionalnosti, koja su postajala svakodnevnica na području Banje Luke i ostalih mjesta na području biskupije, biskup Komarica upozoravao je, jednako uzaludno, i tadašnjeg predsjednika RS-a Radovana Karadžića, potpredsjednika Nikolu Koljevića, visoke oficire Prvog Krajiškog korpusa Vojske RS-a…

“Nažalost, moji vapaji nisu puno urodili plodom. Samo u rijetkim slučajevima dobijao sam odgovore, no ništa se nije mijenjalo”,kaže biskup Komarica za Justice Report.

Sjećajući se tog perioda, Vesna Jović, predsjednica hrvatske humanitarne udruge “Danica”, kaže da nikada neće zaboraviti strah kojisu svakodnevno osjećali banjalučki Hrvati.

“U naselju Paprikovac, a tako je bilo i u drugim gradskim naseljima gdje su živjeli Hrvati, svaka noć se čekala sa strepnjom. Znalo se da se ljudi ubijaju, da nestaju preko noći. Susjedi mojih roditelja, kao i oni sami, ili nisu spavali ili su noći provodili skriveni u svinjcima, kokošinjcima, nadajući se tako da će preživjeti”, priča Jović.

Biskup Komarica kaže da je u toku rata, ali i sve do danas, postojala zavjera šutnje o ovim zločinima.

“Niko ni za jedan slučaj ubistva nije odgovarao. Iako su političari u RS-u bili upoznati sa ovim činjenicama, nikada nije pokrenuto ni pitanje odgovornosti onih koji su bili dužni da rade svoj posao”,naglašava biskup Komarica.

Komarica podsjeća da se pred Okružnim sudom u Banjoj Luci vodio samo jedan proces – i to za otmicu i ubistvo katoličkog sveštenika iz Prijedora (septembar 1995. godine) Tomislava Matanovića i njegovih roditelja – u kojem su svi okrivljeni oslobođeni optužbi.

“I to je bila lakrdija od suda, a ne želja da se utvrdi istina”, naglašava Komarica..

Osvrćući se na ratni period, Dušan S., koji jetokom 1994. i 1995. godine obavljao funkciju istražnog sudije na Osnovnom sudu u Banjoj Luci, kaže da su istražne sudije savjesno obavljale svoj posao.

“Kada god nas je policija kontaktirala, odlazili smo na uviđaje i obavljali svoj posao. Zašto nije bilo daljih sudskih postupaka, odgovornost leži na tužilaštvu”, kaže Savić.

Ovaj naš sagovornik tvrdi da najveću odgovornost “što ubice i danas slobodno hodaju” snose vojne sudije koji su izrekli nizo slobađajućih presuda u postupcima protiv pripadnika VRS-a.

Gojko Vasić, načelnik Uprave kriminalističke policije Ministarstva unutrašnjih poslova RS-a, kazao je da je ovo ministarstvo tokom 2006. i 2007. godine pokrenulo istražne radnje za 180 ratnih zločina kojima je obuhvaćeno više hiljada žrtava i na stotine osumnjičenih počinilaca. Prema njegovim riječima, Centar javne bezbjednosti Banja Luka tokom cijelog rata provodio je istražne radnje o prijavljenim ubistvima na području svog djelovanja. Vasić kaže da CJB Banja Luka posjeduje svu dokumentaciju koja je nakon okončanih istraga dostavljana nadležnim tužilaštvima.Pri tom ocjenjuje da se, kada je u pitanju procesuiranje ratnih zločina, treba osvrnuti i na rad sudova. Daje primjer suđenja izvjesnom Miodragu Maliću optuženom za trostruko ubistvo nad nesrpskim stanovništvom počinjenim u jesen 1993. godine, koji je negirao krvicu. Na konsuđenja, Sud je u februaru ove godine Malića oslobodio krivice.

Ipak, Vasić tvrdi da je policija „provela opsežnu istragu i sudu podastrla relevantne dokaze“. Vasić također tvrdi da su dokazi koji su predati Sudu iz policije upućivali da je riječ o ratnom zločini s obzirom na vrijeme počinjenja krivičnog djela, mada je optužba podignuta zbog ubistva.

Sead Žerić, glavni zamjenik okružnog tužioca u BanjojLuci, izjavio nam je da su ovom tužilaštvu ruke vezane kada su u pitanju istrage o ubistvima civila tokom rata u Banjoj Luci.

“Prema našim saznanjima, tokom ratnih godina ubijeno je oko 500 civila na području Banje Luke. Problem za vođenje istraga i podizanje optužnica leži u činjenici da je neko 1999. godine izdao naredbu da se uništesvi predmeti ubistava vođeni po NN počiniocu”, tvrdi Žerić.

Stoga je banjalučko Okružno tužilaštvo, prema Žerićevim riječima, istrage pokrenulo samo u onim slučajevima kada su “sama lica, odnosno porodice žrtava za to bile zainteresirane i obraćale se tužilaštvu”.

Tragom tvrdnje da su predmeti Tužilaštvauništeni, pokušali smo, bezuspješno, istražiti ko je izdao takvu naredbu i ko bi mogli biti eventualni izvršitelji.

Miroslav Gladanac, koji je do januara 1998. godine obavljao funkciju republičkog javnog tužioca, tvrdi da u toku njegovog mandata tako nešto nije bilo učinjeno.
“Samo mogu reći da su i okružni i osnovni javni tužilac, Milan Puvačić i Nebojša Pantić, savjesno radili svoj posao i sumnjam da su se mogli promijeniti i nakon mog odlaska”, izjavio je Gladanac.

Milan Puvačić je na naš upit odgovorio da ubistva nisu bila pod ingerencijom Okružnog tužilaštva. Svi pokušaji da stupimo ukontakt sa Nebojšom Pantićem, koji je kao prvi čovjek Osnovnog tužilaštva u Banjoj Luci bio direktno zadužen za ove istrage, ostali su bezuspješni.

Vesna Jović ocjenjuje da dio odgovornosti za neprocesuiranje ratnih zločina nad banjalučkim Hrvatima snose i hrvatski političari.
“Dok bošnjački političari u svakoj prilici govore o zločinima počinjenim nad Bošnjacima u Republici Srpskoj i s pravom stalno zahtijevaju da se odgovorni za te zločine kazne, i ono malo hrvatskih političara šuti. A ćute jer su nezainteresirani i funkcije koje obnašaju služe im samo radi zadovoljenja vlastitih interesa”, ističe Jović.

Pomirenje i obnova suživota, unatoč minulom ratu, neophodni su, ističe biskup Komarica.
“Radi toga, radi žrtava i njihovih obitelji, mora se zadovoljiti istina i pravda. Da se zlo ne bi ponovilo, trebaju se pronaći ljudi koji su zakon uzeli u svoje ruke misleći da njih zakon neće stići. Ovako, postoji opasnost da se cijeli jedan narod proglasi zločinačkim, što nije istina, jer i žrtve i zločinci imaju svoje ime”, zaključuje biskup Franjo Komarica.

Share:
comments powered by Disqus