Jezik / Language:
 
Share:
gašenje-pakla-opsade-sarajeva
11 August 2016

Gašenje pakla opsade Sarajeva

Albina Sorguč BIRN BiH Sarajevo

Dok su gasili hiljade požara izazvanih granatiranjem i istovremeno spašavali živote sugrađana rizikujući vlastite, sarajevski vatrogasci su 1992. godine proglašeni najhrabrijima u svijetu.

Ovog augusta puni se 24 godine od jednog od najstrašnijih mjeseci za sarajevske vatrogasce, u kojem je gorjela Vijećnica, ali i Umjetnička galerija BiH, u kojoj je ranjeno devet njihovih kolega.

Tokom skoro četverogodišnje opsade Sarajeva, gaseći požare poginulo je osam, a ranjeno 57 vatrogasaca. Sarajevski vatrogasci su tada svakodnevno bili izloženi granatiranju i snajperskim napadima.

Prema podacima Vatrogasne brigade Kantona Sarajevo, za godinu i po dana na početku opsade prosječno desetak vatrogasaca imalo je 1.700 požara. Ovako veliki broj intervencija, kako kažu u Vatrogasnoj brigadi, vatrogasci ne dožive za 32 godine radnog staža u miru.

Ismet Tucak, komandant Profesionalne vatrogasne brigade Kantona Sarajevo, prisjeća se kako mu je najteže bilo dok je gorjela Vijećnica, kada je osjećao nemoć da se spasi simbol grada – zdanje od kulturno-historijskog značaja u kojem je bila smještena Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH.

“Granate padaju, nemamo vode… Sve gori. Ona kupola, hol, sve je izgorjelo… Pada odozgo, a ne mogu ništa uraditi… Ne smijemo od obale, ubit će nas snajper”, kaže Tucak.

Do paljenja Vijećnice došlo je krajem augusta 1992. godine, nakon granatiranja grada sa srpskih položaja.

Istog mjeseca, tokom gašenja požara na Umjetničkoj galeriji BiH ranjeno je devet vatrogasaca.

Jedan od njih je Admir Begović, koji je nakon granatiranja pružao pomoć svojim ranjenim kolegama, a tek nakon dolaska u bolnicu, prateći kolege, primijetio je da je i sam ranjen u nogu.

“Kako je izbio požar na Galeriji, mi smo, normalno, došli da gasimo, i onda su počele padati granate jedna za drugom… Dok smo bili u potkrovlju te zgrade, ranjen sam”, prisjeća se Begović i dodaje: “Mislio sam da mi je voda u čizmama, međutim kad sam skinuo čizmu, vidio sam da je puna krvi… Geler mi je zabijen u kost, cjevanicu, i imam dosta oštećenja u mišićima.”

I danas Begović, kako kaže, kada god prolazi pored Doma Armije, obavezno pogleda u krov na kojem se nalazio kada je vidio ranjene kolege i krv oko njih.

Najstrašnija godina

Zamjenik komandanta Profesionalne vatrogasne brigade Kantona Sarajevo Omer Šetić tvrdi da su najteže intervencije bile 1992. godine.

“Najdalje do kraja te godine, sve što je moglo izgorjeti u gradu, sve što je bilo značajno, izgorjelo je. Počevši od hotela, dvorane Zetra, Elektroprivrede, dijela Vojne bolnice, a 1993. godine i ono malo što je ostalo, dokrajčeno je”, kaže Šetić.

Prema Šetiću, Vatrogasna brigada je na početku imala 30 ljudi, a bilo je toliko intervencija da neki od vatrogasaca nisu po pet dana odlazili kući.

On se prisjeća da su vatrogasna vozila nakon intervencija bila “izbušena kao sito”.

“Auti su bili izbušeni od gelera i metaka… Doveze se vozilo na felgama sa intervencija… Čak se znalo desiti da se ostavi neko vozilo, pa bi mehaničari po noći išli da ga osposobe i vrate u bazu”, prisjeća se Šetić.

On kaže da su sarajevski ratni vatrogasci najbolji u svom poslu zbog nezamislivog iskustva: “Prije svega, što su 25 godina ovdje, a drugi razlog je što intervencije koje imate u ratu čovjek ne može doživjeti da živi 100 godina.”

Osim što su gasili požare i snabdijevali stanovništvo vodom, vatrogasci su spašavali građane iz zapaljenih i porušenih objekata nakon granatiranja.

Jednog takvog slučaja sjeća se i komandant Vatrogasne brigade Tucak, koji je dvogodišnjeg dječaka i njegovu sestru izvukao iz ruševina nakon što je granata pogodila kuću i ubila njihove roditelje i druge članove porodice.

Tucak kaže da mu život ništa nije značio u momentu kada je čuo da ima djece ispod ruševina.

“Samo budalast čovjek bi mogao ući tu… Ploča se samo naslonila na jedan zid. Mala greška, ako izmakneš blok, gotov si… Bukvalno glavom sam digao vrata i uvalio blok i onda sam vidio – dječačić, plave kose, i već mu je pjena išla na usta. Pokušao sam da ga izvučem, ne mogu, ostale mu noge dolje, izvalit ću mu kukove… I ja opet glavom onaj blok još više guram, da mu oslobodim kukove, i polako ga izvučem… On diše”, prisjeća se Tucak.

Nakon što je izvukao dječaka, Tucak je iz ruševine uspio spasiti i njegovu šestogodišnju sestru, koja je tada bila bez svijesti.

“Ovaj posao volim zbog toga što mi je Bog omogućio da mogu tako nešto uraditi”, kaže Tucak.

Share:
comments powered by Disqus

Povezano sa ovim člankom

Gradovi